morska osa

18.01.2012., srijeda

MIT O MI

Igra

Ništa nije istrošivo,
ni ove nježne, ni one grube prevedenice. Sve je tu strma igra.
Energizirano tlo, prah plahte i zemlje.
Jedino na ledini guramo istu igru uzdanja. Spuštamo u neki ponor koji vrije drugoga.


Neimanje tog praha

nemoguće me smijestiti, a vrtim pedale.
Sebeznan kradem tebi.
Kolutam.
Motaš, kažeš.
Sad kad sam spotaknut, zavrti me pravocrtno. Idemo dolje, dal?

Tko se igrao ili

ako ne svi koji smo tu kraj njih.
U mi
tu
ali
otkriti led ili vodu
vakum temperature
alkemično
sliti u stijenu.






16.01.2012., ponedjeljak

ISPRVE

Na prvu loptu,
na prvo čitanje,
sva si jednostavna.
Kao šamar.
Kao jauk.
Kao sve nerazumljvo prvim plemenitim životinjama plemena.

ISKRENOST

Ples je najljepši govor čovjeka.
Tko ne umije više plesati,
nijem pred tobom,
neće, neće, neće
moći pred nama plesati.


14.01.2012., subota

PTICO MOJA

Ne daj da to bude,
dotle dok još možeš, ptico moja, prvati.
Ja ću već naći muža, domovinu i zvijeri koje će me buditi.
A ti ne daj da to bude.
Možda će ti dati ulicu ili trg.
Nemoj se nagoditi.
Melemuj žene koje mirišu po mlijeku.
Moja je, eto, molitva dotle dosegla da ti želim
širok let u jatu, ptico moja...


13.01.2012., petak

....

" I danas, evo, ako dobijem poklon, ne otvaram ga danima.
Ljepše mi je da zamišljam šta može biti unutra.
Uvijek je tako sa zatvorenim stvorovima. "

parafraza stiha M. Antića

Zato mi je teško svući riječi privremeno.
Možda su protuhe koje se ne predaju.
Možda su livada noću.
Plodne bi raskrstile prve.
Pod zvijezdama lijegaju ne znajući svoju rutinu.

Zato mi je teško ući u provaliju vukova.
Iako okamenjeni čekaju.
Čekaju na razmažene postelje smilja i papira.

A što im dati?
Osim ne otvoriti njihov dar, izlazak pred kišu.
U bojama svijet ne prepoznaje težinu izvora.

Pa im dam
poraz i izvjesnost kojim su i sami sebe svikli darovati.


Kristoferu

Osjetim kad si tu,
inače ne bih došla.
Preporodim kuću bitka.
Na trpezi hostija tijela,
šapat voćke koja bdije nad leptirima.
Vodim te kad sam tu.
Odveo si me već
pod purpurno nebo ebanovine.
Tamo naši godovi mirišu po razmaženoj postelji.
Zato klizi u krušne mrvice,
kore napjeva,
zatravljene razgovore,
a sutra ćemo popričati
o stanju, o tekućim neodanostima
koje nikada neće biti postojane kao topla koža kojom ti grijem vrat.
Uklesan na razglednici jedine adrese koja nas održava.
Kutija pijeska, košulja i amajlija oluje.
I u njoj srce moje, i tvoje...

Penkale- penkali

Kupila sam svenkicu,
tamnoplavu duksu koju navučem prije prvog buđenja,
pa umočim prste u lavor pera.

Na pisaćoj travi penali,
šećer flomastera i mišice tipkovničke.
Apsorpcija travestita skribomanije.

Signirala sam bakin kaput pod V... itd.
Kao Vintage, branim životom.
Zatim svenkicu pod 4.

Dok ne vidim je LI zloupotrebljena.
I jedino što mi pada na pamet dok sam u neznanju- bakanalije.
Navuci duksu, pa kaput i trči za repku Jamajke.
Jer su tamo svi u gaćama prije buđenja.


11.01.2012., srijeda

Swen Adam

KAKO PIŠEM


Neke osobite riječi
Pritisnem
Silom
Od deset tisuća tona u sekundi na kvadrat,
Od čega tlo zadrhti.

I one ostaju.

Druge zakucam:
Kuc!
Kuc!
Kuc!
I na njih vješam razne veznike i to.

A onda nabacim rijetku žbuku,
Pa u nju
Prstom
Utisnem
Prolazne riječi u raznim bojama. One otpadnu,
Čim se okrenem,
Ali ostane otisak, koji ubrzo oksidira smeđe.

Naslov ispliva zbog razlike u tlakovima.
I to je pjesma.

09.01.2012., ponedjeljak

SESTRA



Sestra vam je kao druga strana oluje.
Uđe u hodnik lijepa kao kiša koju promatraš kraj prozora.
Umiruje kad je blizu.
Kad je daleka,
opet vam je blizu kao prst ruke.

Zato se tješite nasmijanim licima.
Nasmijana lica su uvijek lica vaše sestre.
I može biti da vi koji viđate svoju sestru svakoga dana
mislite da ste joj bliže,
ali moja je meni na svakom uglu, i u svakoj cesti,
u svakom madežu Zemljinog meridijana.




Fille

Ti si najbeskonačnije,
najubitačnije nebo
kraj mog rumenog uha.

Najbesramnija devojka
koju sam sreo među ženama.

Najstidljivija žena
koju sam sreo među devojkama.


mislim da sanjam
to nisam ja....

M. Antić


Zahtjevno je plaziti po tvrđavi.
Izmisli vršnjakinju u vrši.
A ako već jesi,
otari joj mrak izabrane usnama.

Ona će brinuti o tebi.
Neće tumačiti.
Guske za razliku od labudica uvijek glume u filmovima za odrasle.

U životu za odrasle one su supruge.

Ipak, pitanje je pitanja fetiš vrata.
Ljepota dostojanstva.
Tanjur, file..
Kulinarstvo, kažu.



Lena

Susretao sam je iza vidika.
Iza šljivika subote.
Lagala je da se zove Tanja i da je iz Eu
gdje je dobro i bolje nego
iza šljivika.
To je nešto kao ljubav, to blagostanje?
To je kao kad skineš torbu s leđa.
Lakoća.
Može bit čitala je Kunderu u vrijeme moje prve polucije.
Može bit šta može bit i ne može,
rekla mi je majka.
A majci otac u polusnu uvijek tepa: Moja Lena. Moja Magdalena. Moja Ena.
Subotama nikako nije mogao osvijestiti njezino ime.
Zato uvijek subotom onesviješćen
tipkam Delete i snujem krošnju šljive.

Nikada te ne bih tako udarila, tako mi mlijeka u prahu.

Probudite se

Svi moji srčani zalisci,
plućna krila,
nenapučeni jajovodi.
Jer ako vi nećete, tko će?
Pitao se jedan tamo.
A ovaj ovdje što me kupuje da bi mi ostavio reče:
Čuvaj jetru i ne budi kom' se budit još nije.

Vauuuu!

Čijuvauvau?
Čijuvauva.
Čijuvauva.
Čijuvauvau?
Čijuvauva.
Vau, vau
Čiju?
Vau, va.

Pa se raziđoše. Bez cica.
Vauuu!

Očekujem da me ne očekuješ

- Znam vas mornare što se gibate u kolijevkama.
Ipak, pitome me čarolije vuku.
Da te preteknem i otkotrljam u sporazum bajke.
Tvoje gdje si.
Elem,
psovkom me spriječi,
bubnjaj i skreći!

- Noćas ću se objesiti na tvoju nesanicu.
Grliti te rikom domaće životinje.
Gusko moja. Žensko moje. Tvoje su dojke domovina!

08.01.2012., nedjelja

Janjad

Rado te obnavljam. Pokucam po podlozi mita.
Sapnem pećinu sljepoće u stih.
A sve dalje od tebe je pozicija intime.
Pa ću zato oduzimati da nesebično sumiram svu zarobljenu živad koju sam izjela tijekom života.
Znaš, nije janjad samo janjad!

Bolje da ne imala

Bjelina vlage u zvuku. Latentni predjeli klonuća.
Porazbijali ukopane otiske granica.
Moje neutaživo, možda?
Poljubac u ledu. Oni su pripadanje.
Jer kad bi me volio,
umrla bih kao majka koja majci kaže posljednje zbogom.

Iziđi

Nekoć sam se nadala bogatim raspravama o zmijama i mačićima.
O asocijacijama jezgre.
Otkud tri roda u jednini, a tri u množini
kad se zna da je jedino posthumno narativno.
Nekoć sam voljela izvidnice.
( Ne izdržim li, obično okaljam obraz.)
Tako.
A sad me naseli, otvori, melemuj i prigrli,
pa zausti:
Iziđi!

07.01.2012., subota

Rana aksioma

Riječ je nemoguće popuniti.
Zato siječanj zri u pepelu.
Drevna oznaka gonetanja.
Ne riječi nego broja 1.
Rana aksioma.
I otud se udarim kamo god se okrenem.

Kruh

Zagubio sam zavičaj u stidljivim spisima.
Mislite da se radi o pravnom nauku?
Radi se o mramoru.
Preslomljen da bi osluškivao tuđinca u sebi,
postao sam mlinar.
Djeca su me ljubila kao krzno.
Tolije od čokolade.
A moj kruh je biblijsko štivo.
Koji nije?
Koji nije kategorična pričica.
Dok tvoje zrnje provokacije iskri poput znatiželje.

Sven na trgu

Kad se on okreće leđima, to je manifest.
Uzvrpolji li se, znači počinje.
Katedrala zvoni uzvanicima.
Sven mi reče: Lingvistička ksenofobija.
To je bilo na trgu kad sam izumila onirički futur.
Zatim me povukao za rukav i opet progovorio.
Da imam odliku sadržaja.
Na Markovom trgu na kojem nema katedrale su me ordenovali.
Sve zbog Svena.
Komentari bi bili sumnjivi. Kao hodnici.
Rekla sam Pip- u: Ako si mogao ti, e onda mogu i ja!
Posvetiti mu pjesmu?
Ne, dobiti potvrdu trga.



Sretni vagon

Zapravo, varka je odraz harmonije. Sažimanje razgnatih vječnosti.
Kadar izvan horizonta. Naprimjer, tvoje oko.
Jer uvijek se radi o očima. Okvirima sistoličkog.
Tvoje osoljene djevojke nisu teret. Tihi krvotok raketa.
Nadmoćnije od praha riječi. Tračnice koje tumaraju iznad kliktavog grijeha.
Franjo, izvoli se izgubiti iz mog fragmenta!
Ovo sam cvijeće razbacala za ljepotu svoje zipke.

Vrtnja

I tako ukrug. Najbanalnije bliskosti štitim od erozije.
Nategnutu opasnost prepoznajem uvalom riječi.
Skrivena, loptam ufanje, neizvjesnost koja miriše po kaladontu.
Snježi kao djetinjstvo. To je bila kugla koja stišava rezonancu kalupa
u kojem bilježim otkucaje sata.
Tako je lijepo, kad ga pozirem zrcalu. A kamin pucketa,
kao šuma na kraju svijeta.
Oči mahovine i peluda. Marina, opet si zalutala ovdje?
Ovo nije moje. Siđi u posljedicu.
Svjetlo koje se okreće na peti zelenog vala.


05.01.2012., četvrtak

Nešto kao amen

Kompromitirati ću platonsku ljubav
skulpturom Juliette Binoche u koju gleda Jean Reno.
On nema sluha,
a ona nosi jagodice harfe na licu.

Zato kažem da je svaki čvrsti stav labav
kad je u pitanju žena
koja umije svirati licem.

Njihova raspoloženja su radost neba.
Nešto kao amen.
Sat u kojem će vas primiti u atelje.
Otkucaji koje nikada nitko nije dočarao krasopisom.

Zato ih slavimo kao Nobela, Oscara i maloljetne gejše.
Egzibicionizmom od kojeg ćemo brzo izgubiti inspiraciju.
Dok ne dođe razvod, kućni ljubimac, povrće na lešo...

Tako se piše cijelu noć

Oskudica punog mjeseca
goni me pisanju.
Nemir je kraći za tri inča,
a neboder stihova viši tri kata.
Noć nije teška,
a uzde olabave kad ih spremim u saksije kućnog bilja.

Ovo što čitate je zapravo potjera.
Joss Stone pjeva kao da svršava
i metalnim glasom doziva zoru.

Javiti ću vam kad ponestane mineralne i nikotina.
Zasada kao gušter upućujem tajne jezika
šahovskim prvacima.

Sladoled od vanilije škripi pod zubima
kao prvo klizanje,
kao da se ne događa ništa od svega važnog.

Za potrebe pjesme izmislila sam da jedem slatko,
a za udobnu vožnju jutra smjestiti ću svoj lik među Liliputance.
Guliver odavno u to vrijeme njeguje svoju ćelavu glavu.









Angie

Prepoznajem je u šarenim vjetrovima
iz kojih izviruju lica predaka.
Mater je gurnula svoju kćer u ogledalo.
Gotovo ljudski nepotizam.
A kćer je bila lojalna kifli na školskom odmoru.

Tko bi pomislio da će izbijeliti kosu,
kockati s bonvivanima,
pa im usisavati prepone
načinom kojim se trijebi prašina subotnje generalke.

Pribor za jelo je zamijenila Evianom,
najbolju prijateljicu asistenticom,
pupak osvetom sitnijim pupkovima,
a voljene Swarovski narukvicama.

Tetovirala je siromaštvo Afrike na lijevi dlan,
dok su u desnom dlanu Amerikanci bez zdravstvene zaštite
gledali direktan prijenos darovanja lijekova sudanskim kosturima.

I Ameri su bolesni, ali pretili,
poručila im je reklama u prijenosu.
A patriotizam je zamijenio filmski set
u kojem je kao igla u plastu sjena
Angie iskusno preživljavala glad
planirajući još jedno usvojenje
na audiciji bez prisutnosti niskobudžetnih, obojenih roditelja.






Atlasna perspektiva

Bježim od filmova u kojima negativci
prskaju po hollywoodskim vješalicama.
Legendarne dojke s vještinama borilačkog dojenja
ne mogu zamjeniti vrtnju svijeta oko mog anonimnog splovila.

Zato se vucaram s početnicama,
izuzav geografske razdaljine.
Njihove brižne majke će mi složiti sendvič ujutro,
i spraviti francusku o praznicima
od koje bi podivljali feromoni deset najpopularnijih neženja svijeta.

Zato sam iza kamere kit
koji bira tri opcije.
Maminu kćer, kuju- navijačicu, rodilju koja radi.
Sve tri žive na svim meridijanima upisanim u atlasu.


DVA PUTNIKA I JEDNA DOMAĆICA

Pitao me zašto se češljam naopako
kako to rade prijateljice.
I zašto moji podočnjaci imaju oblik kičme.

Ako mu kažem da je najbolji dio buta na drugom kraju stola,
a da sam kosti ozvijezdila,
bi li povjerovao?

Ako mu kažem da podnosim glad
koliko on vjeruje u nju,
da li bi suvišni komad jabuke sakrio?

Pitao me zašto ne odgodim pitanja emocija do boljih vremena,
koliko bi vjerodostojna bila moja metafora
u kojoj je vrijeme stvoreno da mi bude izazov.

Apstraktni odmor između dva putnika i jedne domaćice.


AUTOR BOJE

Nestvarnija sam od tvoje poezije.
Zato neotporna čekam da proputuješ srebrne djevojačke rijeke.
i boravim u žednim vrelima neislikanih autoportreta.

Oči, riječi, pokreti su ti uštirkani.
A ja trpim jednostavni nered.

Ako ikada postanem tvoje remek- djelo,
izgradi kolibu od sipinih ostiju.
Tamo sad prebiva moja učiteljica života.

Ja sam poglavica napuštenih postrojenja
u kojima se brazgotinama opet piše poezija.
Stvarnija možda.
Košmar u kojem sviraju orgulje,
a slikari miješaju slaninu i ljubav.

Sve to ne bi razumio da nisi obojio, zaveo i uvenuo moju krv.
Sve to ne bi znao da nisi pogladio mjesec koji me budi.
A na platnu srebrne plahte čekaju na ženu
koju si zamislio kao sekvoju.
Korijenjem na mjestu zločina će sve krijumčarene novorođene
posaditi u tvoj rijetki aplauz.


Između intermezza

Između intermezza
valjalo bi kastrirati ovapnjele žile kucavice.
U podzemnim utrobama erosa
plutaju slijepe guske.

Njihovo perje čuva civilizaciju od praha.
Ipak, mitovi se bave žamorom južnog Zapada.
Zaraznim učenjima maskiranih nepismenih pčela.

Trošenje kompasa, usputni spol, arhipelag iznajmljenog peluda.
Zato mi kažeš: Prespavaj dijalog!
A ja ugrizem ružu.
Otrujem pastel.
U muklim zrcalima pronađem zimu.
Zima je sjajna i odviše umara da bih budna čekala na riječ.


04.01.2012., srijeda

Danas govorimo na francuskom

Danas govorimo na francuskom.
Taj jezik krijepi tjelesnost.
U ništavilu nađe plod marelice.

Arhitektura ranjivog nepca
zasjati će kliktajem sunca:
Nitkovi požude!

Najsiroviji i najvlažniji jezik
od bronce će stvoriti oblake.
Tvoje hladno stopalo u dubokoj glini
zrcali iskustvo putokaza.

Na francuskom mi reci:
Ti si bijela vučica u groznici.
Da bih te čula neću dirati svoje uho Betty Blue.

Zauzeti ću dobru poziciju na pultu,
okititi čula ebanovinom,
razmrviti mahovinu naglaska
i učiniti vjenčanje između bluesa b i ž.






<< Arhiva >>